Evo, tu smo. Jun 2007. Blog je začet. Sad preostaje samo da vidimo da li će se išta roditi za otprilike devet mjeseci. U martu 2008.
Ovo bi možda mogao biti službeni blog svih onih vojnih policajaca koji su nekada činili četu vojne policije VP 4444/3 Štip i te iste koja je kasnije, 18. decembra 1987. promijenila vojnu poštu u 7036/3 kada se Komanda divizije preselila u Kumanovo, negdje u decembru '87 ili januaru '88.
A i htio sam ovaj blog u nadi da će nam pomoći u organiziranju i pokušaju da se nađemo svi mi zajedno ili bar neki od nas, još jednom i tko zna kada više.
Kada kažem "mi", prvenstveno mislim na Klasu Mart 87/88, jer sam i sam bio dio nje, ali normalno, u isto vrijeme su tu bili i saobraćajci Jun 86/87, naši komandiri odjeljenja i džombe Septembar 86/87, pa opet saobraćajci Decembar 86/87 i Jun 87/88 i naši gušteri Septembar 87/88. I te ljude znam. One od prije ili kasnije ne poznajem, no bilo bi dobro kada bi se i netko od njih javio da ispriča svoju. Jer na kraju krajeva, imali smo svi skoro iste starješine, spavali u istom paviljonu nasuprot trpezarije i jedini u kasarni imali mjesto ispred ulaza za glancanje čizama.
Sada kada smo svi više manje četrdesetogodišnjaci, netko se oženio i ima familiju, djecu, netko nije, nekog možda nikada neću uspjeti naći... jer opet, prošlo je više od dvadeset godina od kada smo prvi put stupili nogom u kasarnu "4. Juli" Štip i gdje su nam na prijavnici pregledavali torbe, ne bi li se (možda) najeli kolača koje nisi smio unijeti u kasarnu ako nisu bili tvornički zapakirani.
Netko možda ne bude ni htio čuti o svemu ovome o čemu pričam, jer mu nije ni na kraj pameti jedan takav potez. Zadnje jutro u kasarni... i u civilki se pozdravljaš sa svima, prođeš kroz kapiju, ne okreneš se da baciš posljednji pogled i u sebi misliš "Nikad više". Za sve nas mislim da je to i danas isto tako "Nikad više", ali kažu da vrijeme liječi sve rane, pa da ne može i ovu od prije dvadeset godina?
Gledano današnjim očima, zar je i bila to neka rana? Bili smo mladi, družili se, čeličili se ujutru u 5.15 izvodeći fiskulturu, drugi ljudi su brinuli što ćemo danas i sutra jesti, upoznali ljude iz skoro svih krajeva bivše države koje nikada slučajno ne bismo bili upoznali. Postajali smo ljudi... I kad kažem "Nikad više" to znači nikad više vojni rok u smislu službe, nikad više postrojavanja, nikad više drugih što ti naređuju, nikad više ustajanja u 5 (nedjeljom u 6 i kreveti na kocku), ali mislim da ne znači nikad više druženje sa bivšim kolegama i drugarima. Prijateljima, na kraju krajeva.
Ovim podhvatom se nadam da neću nikoga povrijediti i što se osjećaja tiče, jer mi to nije namjera. U međuvremenu se i Jugoslavija raspala. Pali su u vodu svi oni naši ideali o bratstvu i jedinstvu o kojima su nas učili i o čuvanju istih kao zjenicu oka svoga. U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini se ratovalo, kao i kasnije na Kosovu. To su činjenice i ne možemo se praviti kao da ničega nije bilo. Netko od nas je možda izgubio svoje najbliže ili ga možda više nema. Ja se iskreno nadam da to nije naš slučaj i da smo još uvijek svi živi i zdravi. Ljudi su se sklanjali gdje god su mogli, stoga je moguće da nekog iz tih ratom zahvaćenih krajeva i ne uspijemo naći na staroj adresi.
Molio bih vas da ne uplićete ovo naše "druženje" sa proteklim ratom i politikom ili ostavljate komentare u stilu "Vi Hrvati ste ovo, mi Srbi smo ono" ili obrnuto, nema veze. Koliko se sjećam, tada nismo bili nacionalno osvješćeni i meni, iskreno govoreći, nije bilo bitno je li netko bio musliman, srbin, hrvat, slovenac, makedonac ili crnogorac. Takav je moj stav i danas. Ako si čovjek, onda si čovjek.
Kad nas je Muljavi tek upoznavao imali smo i predstavljanje. Da, da! Stavio bi se ispred tebe i lizao te svoje brčiće dok si mu ti govorio: "Druže vodniče, vojnik Karmelo Banković, grad Pula, općina Pula, SR Hrvatska". Eh, i sad se ne sjećam šta bi on tada odgovorio. Možda "na mestu voljno"? Hmm, ne bih rekao. Al' dobro. "Razumijem, druže vodniče."
Ako mi želite nešto reći, a da to ne bude objavljeno ovdje javno ili ako ne želite biti kontaktirani od moje strane (neću tražiti razloge), na ovoj stranici sa desne strane, imate moj profil. Kliknite tamo i otvoriti će vam se stranica sa mojim e-mailom. Upotrijebite ga.
Ja ću pokušati prelistati sve ono što mi je ostalo od tog vojnog roka, pisma, skice, slike i sjećanja (kojih je sve manje i manje) ne bih li skinuo prašinu sa tih dana, a ako se nečeg ili nekoga ne sjetim, tu onda nastupate vi, bivši kolege i drugari...
Vrijeme nosi svoje i ljudi se mijenjaju. Eh, da se bar mogu vratiti još jednom u ovom životu nekih dvadeset godina unatrag, ne zbog ponovnog služenja vojnog roka, već zbog toga jer koliko smo se svađali, slali u materinu, a neke pute i potukli, mislim da smo ipak, sve u svemu, bili prijatelji i mogli računati jedan na drugog.
Izvolite, recite mi što mislite... Hoćemo li se naći još jednom svi zajedno?
Prijatno mart!
Ovo bi možda mogao biti službeni blog svih onih vojnih policajaca koji su nekada činili četu vojne policije VP 4444/3 Štip i te iste koja je kasnije, 18. decembra 1987. promijenila vojnu poštu u 7036/3 kada se Komanda divizije preselila u Kumanovo, negdje u decembru '87 ili januaru '88.
A i htio sam ovaj blog u nadi da će nam pomoći u organiziranju i pokušaju da se nađemo svi mi zajedno ili bar neki od nas, još jednom i tko zna kada više.
Kada kažem "mi", prvenstveno mislim na Klasu Mart 87/88, jer sam i sam bio dio nje, ali normalno, u isto vrijeme su tu bili i saobraćajci Jun 86/87, naši komandiri odjeljenja i džombe Septembar 86/87, pa opet saobraćajci Decembar 86/87 i Jun 87/88 i naši gušteri Septembar 87/88. I te ljude znam. One od prije ili kasnije ne poznajem, no bilo bi dobro kada bi se i netko od njih javio da ispriča svoju. Jer na kraju krajeva, imali smo svi skoro iste starješine, spavali u istom paviljonu nasuprot trpezarije i jedini u kasarni imali mjesto ispred ulaza za glancanje čizama.
Sada kada smo svi više manje četrdesetogodišnjaci, netko se oženio i ima familiju, djecu, netko nije, nekog možda nikada neću uspjeti naći... jer opet, prošlo je više od dvadeset godina od kada smo prvi put stupili nogom u kasarnu "4. Juli" Štip i gdje su nam na prijavnici pregledavali torbe, ne bi li se (možda) najeli kolača koje nisi smio unijeti u kasarnu ako nisu bili tvornički zapakirani.
Netko možda ne bude ni htio čuti o svemu ovome o čemu pričam, jer mu nije ni na kraj pameti jedan takav potez. Zadnje jutro u kasarni... i u civilki se pozdravljaš sa svima, prođeš kroz kapiju, ne okreneš se da baciš posljednji pogled i u sebi misliš "Nikad više". Za sve nas mislim da je to i danas isto tako "Nikad više", ali kažu da vrijeme liječi sve rane, pa da ne može i ovu od prije dvadeset godina?
Gledano današnjim očima, zar je i bila to neka rana? Bili smo mladi, družili se, čeličili se ujutru u 5.15 izvodeći fiskulturu, drugi ljudi su brinuli što ćemo danas i sutra jesti, upoznali ljude iz skoro svih krajeva bivše države koje nikada slučajno ne bismo bili upoznali. Postajali smo ljudi... I kad kažem "Nikad više" to znači nikad više vojni rok u smislu službe, nikad više postrojavanja, nikad više drugih što ti naređuju, nikad više ustajanja u 5 (nedjeljom u 6 i kreveti na kocku), ali mislim da ne znači nikad više druženje sa bivšim kolegama i drugarima. Prijateljima, na kraju krajeva.
Ovim podhvatom se nadam da neću nikoga povrijediti i što se osjećaja tiče, jer mi to nije namjera. U međuvremenu se i Jugoslavija raspala. Pali su u vodu svi oni naši ideali o bratstvu i jedinstvu o kojima su nas učili i o čuvanju istih kao zjenicu oka svoga. U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini se ratovalo, kao i kasnije na Kosovu. To su činjenice i ne možemo se praviti kao da ničega nije bilo. Netko od nas je možda izgubio svoje najbliže ili ga možda više nema. Ja se iskreno nadam da to nije naš slučaj i da smo još uvijek svi živi i zdravi. Ljudi su se sklanjali gdje god su mogli, stoga je moguće da nekog iz tih ratom zahvaćenih krajeva i ne uspijemo naći na staroj adresi.
Molio bih vas da ne uplićete ovo naše "druženje" sa proteklim ratom i politikom ili ostavljate komentare u stilu "Vi Hrvati ste ovo, mi Srbi smo ono" ili obrnuto, nema veze. Koliko se sjećam, tada nismo bili nacionalno osvješćeni i meni, iskreno govoreći, nije bilo bitno je li netko bio musliman, srbin, hrvat, slovenac, makedonac ili crnogorac. Takav je moj stav i danas. Ako si čovjek, onda si čovjek.
Kad nas je Muljavi tek upoznavao imali smo i predstavljanje. Da, da! Stavio bi se ispred tebe i lizao te svoje brčiće dok si mu ti govorio: "Druže vodniče, vojnik Karmelo Banković, grad Pula, općina Pula, SR Hrvatska". Eh, i sad se ne sjećam šta bi on tada odgovorio. Možda "na mestu voljno"? Hmm, ne bih rekao. Al' dobro. "Razumijem, druže vodniče."
Ako mi želite nešto reći, a da to ne bude objavljeno ovdje javno ili ako ne želite biti kontaktirani od moje strane (neću tražiti razloge), na ovoj stranici sa desne strane, imate moj profil. Kliknite tamo i otvoriti će vam se stranica sa mojim e-mailom. Upotrijebite ga.
Ja ću pokušati prelistati sve ono što mi je ostalo od tog vojnog roka, pisma, skice, slike i sjećanja (kojih je sve manje i manje) ne bih li skinuo prašinu sa tih dana, a ako se nečeg ili nekoga ne sjetim, tu onda nastupate vi, bivši kolege i drugari...
Vrijeme nosi svoje i ljudi se mijenjaju. Eh, da se bar mogu vratiti još jednom u ovom životu nekih dvadeset godina unatrag, ne zbog ponovnog služenja vojnog roka, već zbog toga jer koliko smo se svađali, slali u materinu, a neke pute i potukli, mislim da smo ipak, sve u svemu, bili prijatelji i mogli računati jedan na drugog.
Izvolite, recite mi što mislite... Hoćemo li se naći još jednom svi zajedno?
Prijatno mart!
24 Comments:
Subscribe to:
Objavi komentare (Atom)
Baš i nisam bio sa vama na služenju, ali pripadam septembarcima 85/86 (VP 7036/13-pešadija, dakle diaoganalni paviljon-gledano od vašeg preko čitavog kruga ka zapadu-tek toliko da znate koji je to paviljon bio). Drago mi je bilo pročitati, da vas toliko još uvek ima kontakte i drago mi je bilo videti neke od slika iz kasarne 4 jul. Ja sam uspeo pronači tek 3 moja druga iz vojske. (jao kako sam se nasmijao, kad sam video sliku isprecrtanih pozvinih brojeva Jugoslavije)Pozdrav od Matjaža iz okoline Maribora PS Več imam rezerviran avtodom za sledeči 1. maj 2010, kada ču navratit u Štip (znam da neču moč unutra jer ga drži mekedonska vojska,tek toliko da vidim onaj put prema kapiji, da posetim hotel Astibo i da vidim grad kako izgleda-ma nostalgija me hvata, starimo ljudi, starimo)
Starimo, istina, ali još imamo vremena.
Daj, nađi me na Facebooku (Karmelo Deni Banković), pa da nastavimo ovu nostalgiju.
Pozdrav.
(bataljon veze),koji su vojni rok služili 83/84.
Ajde da te nađem na Fejsu, pa ću te dodati u grupu policajaca iz Štipa.
Pozdrav svima. 😉👍🏼
Pozdrav.
Saobracajac
Vremena su bila takva kakva su bila, pa je i to sigurno bilo moguće.
Pozdrav.
Ja sam decembarska klasa 1986.bio Sam vozac u haubickoj baterija kod porucnik a Dragana Samca. Ovom prilkom zelim da pozdravim sve koi su sluzili vojnu rok u to vrijeme I volio bida mi se javi neko 0iz te generacije. Novak Ivan. Vucetic Petar I ostali ko se jos djeca tog lijepo vremena
Lijep pozdrav za sve druga Re
ALEKSA janjic
Kako se zoves?
Pozdrav Sasa
Zovem se Josip Fleis, živim u Subotici, i 6. oktobra 1981. godine sam prvi put prošao kroz kapiju kasarne "4. juli" u Štipu. Nisam bio u vojnoj policiji - nadam se da mi nećete zameriti što se ipak javljam na ovaj blog.
Sledećih šest meseci sam bio nišandžija puškomitraljeza M53 u 3. vodu 3. čete 1. bataljona, VP 7036/7. Komandant bataljona je bio tada kapetan 1. klase Stjepan Timov, a komandir čete - tada poručnik Zdravko Ralić, koji je tog leta dobio drugu zvezdu. Komandir 1. voda je bio tada potporučnik Slavčo Filov. Komandant kasarne je bio tada general Blagoja Adžić, kog sam sreo samo jednom - na prijemu u čast nas, izvođača priredbe za Dan JNA 22.decembar (pevao sam u horu).
Javljam se na ovaj blog iz razloga što sam naišavši na njega, pročitao imena ovih starešina, i to me je vratilo u prošlost, kad smo bilimladi i ništa, pa čak ni marševanje do Kočana, a da ne kažem straže, požarstva, dežurstva, ... nisu mogla da nas slome.
Kasarnu "4. jul", a i Štip, sam napustio krajem aprila 1982. godine dobivši prekomandu u Skopje.
Pozdravljam sve one, koji su proveli neko vreme u ovoj kasarni, sa kojima, hteli - ne hteli - delimo neke zajedničke uspomene.
Josip Fleis