Evo, stigli smo i do osmog mjeseca.
Godišnji je na vidiku, a i Pula me čeka.
Čuo sam se opet sa Ackom i sve vas puno pozdravlja. Taj čovjek me oduvijek oduševljavao i uspijeva još dan danas. Ali dobro...
Sretno vam ljeto i vidimo se opet početkom septembra.
Prijatelji, voljno!!!
Decembra 1987. nam je kapetan Acković otišao u prekomandu u Kumanovo. Ovo je slika iz tog razdoblja...
21.03.1987. čistili smo tek zadužene puške, pa je došao vodnik i poslao četvero nas "jačih" da odemo do kapetana u RR magazin i pomognemo nositi neke sanduke.
Sanduke smo odnijeli, ali smo tamo i ostali da pomognemo u sređivanju, jer su septembarci razduživali stare puške i dobivali nove.
I tako stojim ti ja tamo kod kapetana, zvao on mene "dete moje, momče" i slično i slažem ti ja taj magacin, ono što treba i ono što ne. Prošlo je već neko vrijeme, a ne čujem više nikoga vani da govori, pa proturim glavu kroz vrata i šta vidim? Nigdje ovih mojih. Samo kapetan slaže te puške u sanduke.
Ajd' dobro, ostao sam sam, valjda su me zaboravili povući u četu ili je kapetanu trebao jedan da ostane. Kad odjednom, pita mene kapetan gdje su oni stari kanapi za čišćenje pušaka. Ja sam znao da ih više nema i da su ih odnijeli septembarci za rezervu (kao, nikad se ne zna), ali iz mene ni glasić da izađe. Nikako da kažem ijedno slovo, a kamoli "A". Prošlo je možda nekih 15 sekundi, a ja šutim li šutim. Blokada živa!!!
- Jebem ti ujnu, pa zar stvarno tako strašno izgledam da se ti od mene tako uplaši?
Spasio me neki stariji vodnik kada ga je u tom trenutku zvao da dođe tamo malo dalje...
Uh jebote, mislio sam, ako tako bude bilo svaki put, najeb'o sam...
Uspio sam jučer čuti telefonom kapetana Ackovića. Dobro je i živi život i biti će sa nama u martu 2008.
I nije stao na činu kapetana, tek da se zna. Tetka i Ujna su mu još uvijek drage riječi. Hahaha...
Zovem ga opet drugi tjedan da mi kaže nešto više o ostalim starješinama.
Klikni na sliku da je vidiš uvećanu.
Osim što smo imali svatko svoj mali kalendarčić u novčaniku na kojem smo brižno crnim flomasterom ili kemijskom olovkom pokrivali svaki dan proveden u vojsci, mislim da su skoro svi od nas martovaca imali ovu fotokopiju pozivnih telefonskih brojeva bivše Jugoslavije. I to pogotovo kada je cifra pala ispod 097. Paunović nam je sve to lijepo bio fotokopirao u Komandi divizije.
Koja radost kad si mogao reći da brojiš Bitola 097. Prije Bitole je bio samo Kec 101. Pa onda Skoplje 091, Sarajevo 071, Pula 052, Novi Sad 021, Beograd 011 i Pirot 010 je bio zadnji. Slijedili su 007 Bond, James Bond, 00 Noќ i zadnji dan 00 Kapija.
Kada je to bila Kapija, onda si već bio u civilki. Otišao možda na zadnji doručak, kasnije popušio nekoliko cigareta do dolaska starješina, svi te gledaju zavideći ti, dizanje zastave, ti u stroju na pisti, ali u civilki. Oko deset sati bi ti neki od starješina već dao vojnu knjižicu, pozdraviš se i poljubiš se sa svima, nekima samo daš ruku, a neke i ne pozdraviš.
Zbogom vojsko. Nikad više.
U zadnje sam se vrijeme čuo sa puno bivših kolega. Svi do sada podržavaju ovaj projekat i svi se nadaju da ćemo ga uspijeti izgurati do kraja.
Pozdrave vam šalju:
Čordić Muhamed
Bakrač Petar
Miljković Boban
Krstić Boban
Joščak Zvonko
Čemer Tibor
Paunović Goran
Bukvić Dragoljub
Vuković Ibro
Slunski Davorin (bivši Ćata prije mene, septembar 86/87)
Jelisijević Nenad (desetar III odelenja I voda, septembar 86/87)
Bogdanovski Zoran (vozač, septembar 87/88)
Pavlović Milan (desetar, septembar 87/88)
Svi su dobro i žive život.
Ajd' uzdravlje!!!
U zadnjih dvadeset godina, bar jednom u dvije godine bi mi ta sveska pala pod ruku. I čitajući po tko zna koji put komentare bivših kolega, u tih pet minuta... izgleda mi kao da je jučer bilo.
Jedan od mojih klasića mi je tada bio napisao: "U moru svog života, sačuvaj bar jedan talas sećanja na mene". Tada je to možda bilo samo mrtvo slovo na papiru. Ali danas... Danas to ima jedno posebno značenje... Ako ne i puno više.
Toliko više da su me svi trnci prošli kada sam jučer na telefonu sa druge strane žice čuo Traleta. Prvi put Trajković Zoran i ja na telefonu, poslije dvadeset godina.
I da vam ne otkrivam pojedinosti, samo da vam kažem da je dobro i da živi život. Zaboravio sam ga pitati da li svira gitaru.
Pojedinosti o kolegama ćete naći na Forumu. Za sad još nema ništa, ali čim nađem malo vremena i to ću srediti.
I Momčilović Rade je dobro. Jučer sam i njega čuo. Prvu minutu nije bio siguran sa kim razgovara, ali kad se potsjetio tko sam, tada više nije stao. I on živi život kako zna i naći ćemo se sigurno u martu 2008, pa makar padale ćuskije.
Vidjeti ćemo za gitaru...
Takav je život...
Iz klase mart 87/88 nas je bilo oko trideset. Pravi broj sad ne znam, ali u našoj, 26. Četi Vojne Policije, bila su tri voda.
Saobraćajci su činili treći, no ne znam da li smo ga ikada zvali kao Treći Vod. Bili su to saobraćajci i gotovo. Ako griješim, ispravite me.
Svaki od prva dva voda je imao po tri od(j)el(j)enja i svako odelenje po deset ili jedanaest nas, plus saobraćajci, to znači da nas je bilo negdje 70-75...
I sad... znate li tko je ko?
Muljavi, Acko, Tuks, Džo, Mali Zeleni, Zmija, Pico, Buki, Noslo I, Noslo II, Uške, Špiki, Špiljo, Drto, Todr, Vaske, Sido, Strahulja, Trale, Peđa, Mikan, Taskebap, Džana, Peki, Čiča, Muja, Pandur, Dežurna Mojca, Tetkaaaa, Jurica, Krle....
I sad mi više ne padaju na pamet drugi nadimci. Ako se vi sjećate još kojih, izvolite...
Jedna dobra vijest.
Telefonom sam kontaktirao Vojislava Pandurova iz Pančeva i sve mu lijepo ispričao o mojoj namjeri. Zamisli, čovjek se složio. Dobro je, radi i živi život polagano, kako to samo on umije.
Ponekad svira i gitaru.
I eto, ne bih više, jer ako vam sve otkrijem o tom Čovjeku, ne bi mi bilo dovoljno dvadeset stranica, a uskratio bih iznenađenje kada se budemo vidjeli uživo.
Njegov komentar pročitajte u postu prije ovoga.
Dakle, već smo troje policajaca. Treći je Buki.
Bukvić Dragoljub. Njega već godinama svako toliko čujem telefonom. I on radi i živi život. Možda malo brže od Pandura, ali to je tako... Kako 'ko može.
I mislim da ne svira gitaru. Ustvari, nisam ga nikad ni pitao...
41°45'21.70"N
22°11'17.17"E
Sve do prije desetak godina bilo je nepojmljivo da ćeš svaki kutak zemljine kugle moći vidjeti na svome kompjuteru, a kamoli strateške ciljeve kao što su kasarne.
I eto, danas to može svatko.
Ovo bi možda mogao biti službeni blog svih onih vojnih policajaca koji su nekada činili četu vojne policije VP 4444/3 Štip i te iste koja je kasnije, 18. decembra 1987. promijenila vojnu poštu u 7036/3 kada se Komanda divizije preselila u Kumanovo, negdje u decembru '87 ili januaru '88.
A i htio sam ovaj blog u nadi da će nam pomoći u organiziranju i pokušaju da se nađemo svi mi zajedno ili bar neki od nas, još jednom i tko zna kada više.
Kada kažem "mi", prvenstveno mislim na Klasu Mart 87/88, jer sam i sam bio dio nje, ali normalno, u isto vrijeme su tu bili i saobraćajci Jun 86/87, naši komandiri odjeljenja i džombe Septembar 86/87, pa opet saobraćajci Decembar 86/87 i Jun 87/88 i naši gušteri Septembar 87/88. I te ljude znam. One od prije ili kasnije ne poznajem, no bilo bi dobro kada bi se i netko od njih javio da ispriča svoju. Jer na kraju krajeva, imali smo svi skoro iste starješine, spavali u istom paviljonu nasuprot trpezarije i jedini u kasarni imali mjesto ispred ulaza za glancanje čizama.
Sada kada smo svi više manje četrdesetogodišnjaci, netko se oženio i ima familiju, djecu, netko nije, nekog možda nikada neću uspjeti naći... jer opet, prošlo je više od dvadeset godina od kada smo prvi put stupili nogom u kasarnu "4. Juli" Štip i gdje su nam na prijavnici pregledavali torbe, ne bi li se (možda) najeli kolača koje nisi smio unijeti u kasarnu ako nisu bili tvornički zapakirani.
Netko možda ne bude ni htio čuti o svemu ovome o čemu pričam, jer mu nije ni na kraj pameti jedan takav potez. Zadnje jutro u kasarni... i u civilki se pozdravljaš sa svima, prođeš kroz kapiju, ne okreneš se da baciš posljednji pogled i u sebi misliš "Nikad više". Za sve nas mislim da je to i danas isto tako "Nikad više", ali kažu da vrijeme liječi sve rane, pa da ne može i ovu od prije dvadeset godina?
Gledano današnjim očima, zar je i bila to neka rana? Bili smo mladi, družili se, čeličili se ujutru u 5.15 izvodeći fiskulturu, drugi ljudi su brinuli što ćemo danas i sutra jesti, upoznali ljude iz skoro svih krajeva bivše države koje nikada slučajno ne bismo bili upoznali. Postajali smo ljudi... I kad kažem "Nikad više" to znači nikad više vojni rok u smislu službe, nikad više postrojavanja, nikad više drugih što ti naređuju, nikad više ustajanja u 5 (nedjeljom u 6 i kreveti na kocku), ali mislim da ne znači nikad više druženje sa bivšim kolegama i drugarima. Prijateljima, na kraju krajeva.
Ovim podhvatom se nadam da neću nikoga povrijediti i što se osjećaja tiče, jer mi to nije namjera. U međuvremenu se i Jugoslavija raspala. Pali su u vodu svi oni naši ideali o bratstvu i jedinstvu o kojima su nas učili i o čuvanju istih kao zjenicu oka svoga. U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini se ratovalo, kao i kasnije na Kosovu. To su činjenice i ne možemo se praviti kao da ničega nije bilo. Netko od nas je možda izgubio svoje najbliže ili ga možda više nema. Ja se iskreno nadam da to nije naš slučaj i da smo još uvijek svi živi i zdravi. Ljudi su se sklanjali gdje god su mogli, stoga je moguće da nekog iz tih ratom zahvaćenih krajeva i ne uspijemo naći na staroj adresi.
Molio bih vas da ne uplićete ovo naše "druženje" sa proteklim ratom i politikom ili ostavljate komentare u stilu "Vi Hrvati ste ovo, mi Srbi smo ono" ili obrnuto, nema veze. Koliko se sjećam, tada nismo bili nacionalno osvješćeni i meni, iskreno govoreći, nije bilo bitno je li netko bio musliman, srbin, hrvat, slovenac, makedonac ili crnogorac. Takav je moj stav i danas. Ako si čovjek, onda si čovjek.
Kad nas je Muljavi tek upoznavao imali smo i predstavljanje. Da, da! Stavio bi se ispred tebe i lizao te svoje brčiće dok si mu ti govorio: "Druže vodniče, vojnik Karmelo Banković, grad Pula, općina Pula, SR Hrvatska". Eh, i sad se ne sjećam šta bi on tada odgovorio. Možda "na mestu voljno"? Hmm, ne bih rekao. Al' dobro. "Razumijem, druže vodniče."
Ako mi želite nešto reći, a da to ne bude objavljeno ovdje javno ili ako ne želite biti kontaktirani od moje strane (neću tražiti razloge), na ovoj stranici sa desne strane, imate moj profil. Kliknite tamo i otvoriti će vam se stranica sa mojim e-mailom. Upotrijebite ga.
Ja ću pokušati prelistati sve ono što mi je ostalo od tog vojnog roka, pisma, skice, slike i sjećanja (kojih je sve manje i manje) ne bih li skinuo prašinu sa tih dana, a ako se nečeg ili nekoga ne sjetim, tu onda nastupate vi, bivši kolege i drugari...
Vrijeme nosi svoje i ljudi se mijenjaju. Eh, da se bar mogu vratiti još jednom u ovom životu nekih dvadeset godina unatrag, ne zbog ponovnog služenja vojnog roka, već zbog toga jer koliko smo se svađali, slali u materinu, a neke pute i potukli, mislim da smo ipak, sve u svemu, bili prijatelji i mogli računati jedan na drugog.
Izvolite, recite mi što mislite... Hoćemo li se naći još jednom svi zajedno?
Prijatno mart!
