U vrijeme kada su se bili skidali semptembarci, vidio sam da desetar Jelisijević ima jednu bilježnicu (svesku) u koju su mu svaki od njih upisali riječi pozdrava i kontakt adresu. Sviđala mi se ideja, pa sam i ja tako pred kraj imao tu neku moju svesku iz koje danas crpim sva ta sjećanja.
U zadnjih dvadeset godina, bar jednom u dvije godine bi mi ta sveska pala pod ruku. I čitajući po tko zna koji put komentare bivših kolega, u tih pet minuta... izgleda mi kao da je jučer bilo.
Jedan od mojih klasića mi je tada bio napisao: "U moru svog života, sačuvaj bar jedan talas sećanja na mene". Tada je to možda bilo samo mrtvo slovo na papiru. Ali danas... Danas to ima jedno posebno značenje... Ako ne i puno više.
Toliko više da su me svi trnci prošli kada sam jučer na telefonu sa druge strane žice čuo Traleta. Prvi put Trajković Zoran i ja na telefonu, poslije dvadeset godina.
I da vam ne otkrivam pojedinosti, samo da vam kažem da je dobro i da živi život. Zaboravio sam ga pitati da li svira gitaru.

Pojedinosti o kolegama ćete naći na Forumu. Za sad još nema ništa, ali čim nađem malo vremena i to ću srediti.

I Momčilović Rade je dobro. Jučer sam i njega čuo. Prvu minutu nije bio siguran sa kim razgovara, ali kad se potsjetio tko sam, tada više nije stao. I on živi život kako zna i naći ćemo se sigurno u martu 2008, pa makar padale ćuskije.
Vidjeti ćemo za gitaru...

Takav je život...